Vedinova posjeta Sarajevu

Priču o Vedinu i njegovoj porodici saznala sam moglo bi se reći slučajno, iako ja ne vjerujem u slučajnosti. Odmah me se dojmilo da na današnjem vaktu i u ovom našem društvu ovakvom kakvo jest, postoji dječak koji je tako bogat, iako nema mnogo. Vjerujem da je to ono što je i mnoge druge fasciniralo.

Danas sam upoznala Vedina i njegovu mamu Diku. Dejan i ja smo ih dočekali na stanici i pratili na prijem kod načelnika Opštine Centar u Sarajevu. Prvo smo ih odveli na sok i kafu da se malo odmore od puta. Dok smo sjedili i neobavezno pričali, pitala sam Vedina da li mu se svidjela enciklopedija koju mu je poslala jedna od članica Udruženja. Zamislio se, pomislila sam da slijedi neki tipični dječiji odgovor, a onda je on rekao: “Puno mi se dopala ta enciklopedija. U njoj ima podataka o svim kontinentima i vrlo je lijepo ilustrovana. Ja najviše volim geografiju, jedva čekam šesti razred da imam taj predmet u školi.” Vedin je dječak koji u svakodnevnom razgovoru sastavlja rečenice kojih se ni dvadesetogodišnjak ne bi postidio. Kasnije, dok je razgovarao s načelnikom, saznali smo da je naučio španski jezik, ne iz serija jer “to se u njihovoj kući ne gleda”, nego na kursu za samo nekih 50tak časova, te da su mu omiljene nagrade i pokloni, pogađate, knjige.

I Vedinova mama Dika je jedna predivna osoba. Ona prosto zrači ljubavlju koju osjeća prema svojoj porodici i srećom koju želi da podijeli sa svima. Ova vrsta sreće je nešto čemu mnogi od nas teže, ali nažalost koju mnogi od nas nekako i preskoče u životu radi ovih ili onih razloga, najčešće jer ne znamo stati i biti zahvalni na onome što imamo. Dika nema mnogo materijalnog, život je nije mazio, ali kaže za sebe da je najbogatija žena na svijetu jer ima djecu koju je već, nada se, izvela na pravi put, a i muža s kojim je prošla mnogo, od male podrumske sobice u kojoj nisu imali na čemu ni jaje da ispeku do smještaja u kojem su danas i sinoćnje neprospavane noći koju su proveli maštajući kako će od para koje im poklonimo kupiti frižider.

Nakon nekoliko sati provedenih s Vedinom i Dikom, osjećala sam se kao da smo stari prijatelji. I ne, nemam osjećaj da sam ja učinila nešto za njih, naprotiv, oni su meni uljepšali dan i na neki način oplemenili život.

Načelnik je Vedinu poklonio knjige i nešto novca. Zahvaljujući pomoći dobrih ljudi, kroz akciju koju je pokrenuo Dejan, sakupljeno je skoro 800KM od kojih će možda, pored frižidera, moći kupiti i veš mašinu. Poklonjen im je i mikser i fen, a specijalno za malog Senada (mlađeg Vedinovog brata) jedan momak je pripremio PlayStation, koji ćemo im naknadno dostaviti, uz cipele za obojicu dječaka i još neke slatkiše. Neke enciklopedije naručene preko Amazona su također na putu. Kako imamo “stalnu vezu” sa Goraždem, ko god želi da pošalje nešto ovoj porodici, može se javiti.

Akcija prikupljanja pomoći za porodicu Klovo uspješno je okončana

READ IN ENGLISH (pdf)

Porodica Klovo živi u tijesnoj maloj montažnoj kući, u izbjegličkom naselju Belvedere u Goraždu koja, iako mala i skromna odiše toplinom, urednošću i iznimnom čistoćom. Na sreću, niko od njih ne boluje od neke teško izlječive bolesti. Ono sto je specifično za njih je da mole dobre ljude da njihovom starijem sinu Vedinu daju priliku da zablista.

Vedin je izuzetno talentiran momčić, prva slova je naučio sa godinu i po. Kad je krenuo u školu u prvom razredu za rođendan je pozelio rječnik engleskog jezika, višestruko je nagrađivan za literarne radove (jednu od njegovih priča možete pronaći na http://www.djecijastampa.ba/index.php/2008012325/Price/Dragi-ljudi-svog-svijeta-Nagradjena-prica.html), marljivo uči engleski, španski i francuski jezik, a nedavno je dobio i priznanje Gradske biblioteke u Goraždu kao jedan od najredovnijih čitatelja. I naravno, do sada je imao samo sve petice u školi.

Upravo je krenuo u 5. razred ali tiho priča kako mu je u školi često malo dosadno jer obično mu treba manje vremena nego ostalima da bi utvrdio neko novo znanje.

Do sada je pročitao oko 230 knjiga (o čemu sa svojim ocem vodi preciznu evidenciju), Kur’an još dok je imao sedam godina, a trenutno čita Tolkina. Najviše bi volio imati neke enciklopedije o geografiji ili astronomiji. Pored toga što uživa u čitanju knjiga trenutno i sam piše knjigu na računaru koji je dobio od dobrih ljudi.

Njegova jedina želja, pored velike želje da proširi svoju biblioteku, je da ima mjesto koje će smjeti zvati dom i da više nikad ne živi u kolektivnim centrima. Njegov mlađi brat Senad stidljivo kaže da baš i nije lako biti konkurencija svom nadprosječno inteligentnom bratu ali Vedin tvrdi da oni i ne trebaju biti konkurencija jedan drugom.

Njihovi roditelji, Dika i Zijad su demobilizirani pripadnici Armije RBiH, u kojoj su se njih dvoje i sreli. Nakon ratnih dešavanja rodila se ljubav i oni su odlučili zasnovati porodicu ali život im još uvijek nije ponudio ono najbolje. Oboje su nezaposleni i rade kad ih neko pozove bez previse biranja. Dika najviše čisti kuće dok je Zijad sposoban moler.

U vremenu kada uzimamo zdravo za gotovo da svi imaju telefon, televizor, frižider surova istina je da porodica Klovo kao da ne živi u našem dobu. Oni nemaju frižider, nemaju ni veš mašinu. Dika na spomen tih aparata s nekom tugom u očima kaže da nikad nije ni imala priliku koristiti veš mašinu.

Skromno su rekli im je najpotrebnija hrana, odjeća i knjige za mladog Vedina i njegovog brata. U kuhinji imaju šporet na čvrsto gorivo i neki stari električni šporet. Nedostaje im suđa, nemaju mikser, fen. Imaju samo neki stari usisivač koji je na izmaku snaga.

Ukoliko neko ima nešto čime bi mogao pomoći porodici Klovo može ih kontaktirati na
broj mobitela 061 / 601 843.

READ IN ENGLISH (pdf)

Jedna pjesma koju je napisao Vedin Klovo, još kao učenik 3. razreda:

Kad bi svijet bio
za trunku bolji
sve bi bilo
po dječijoj volji.
Kad bi kriminalci
u zatvoru bili
zlo na svijetu
više ne bi činili.
Djeca bi dane provodila sretno,
bez svađe, tuče
a odvajala bi i malo
vremena da uče.
Ljudi bi se voljeli
k’o brat brata.
Nikad, ama baš nikad
ne bi bilo rata.
U naš svijet došli bi
Mickey Mouse, Harry Potter
i ostali filmski i književni junaci.
Zbog njih radosni bili bi
sve curice i dječaci.
O jednom snu
Svaki dobar čovjek sanja:
kako bi bilo
da na svijetu nema surovih ubijanja.
Kad bi odrasli
slušati djecu htjeli
vidjeli bi da je najbolji svijet onakav
kakav dijete želi.

Update 29. oktobar 2008:
Vedin je juče boravio u Sarajevu. Povod je bio prijem kod načelnika opštine Centar.
Više infomacija možete naći u dole zakacenom clanku iz Avaza, današnje izdanje (Vedin je čak bio i na naslovnoj stranici :).
Jasminim lični doživljaj nakon upoznavanja sa Vedinom i njegovom mamom možete pročitati u DOBRO dnevniku.

READ IN ENGLISH (pdf)