Akcija “Mijenjam svijet” - za iskren osmijeh djevojčice iz Maglaja - Akcija prikupljanja pomoći uspješno je okončana

Jedna od prvih akcija u kojoj je Udruženje DOBRO učestvovalo je bila ona za pomoć Muminović Sakibi i njenoj ćerki Senaidi (http://dobro.ba/?p=133). Akcija je tada uz pomoć građana iz cijele BiH uspješno završena. Reik Kurtalić nam se javio sa molbom za ponovnu pomoć Sakibi i njenoj kćerci, koje nemaju šta da jedu.

Reik u subotu ide u Maglaj, tako da akcija prikupljanja pomoći za ovu porodicu traje do četvrtka, 14.01.2010. godine.

“Jutros sam bio u kancelariji kad mi je zazvonio telefon, javio sam se na mobitel i prisjetio priče iz augusta 2008.godine. 20. aprila te iste godine nekoliko mojih prijatelja i ja bili smo u posjeti Muminović Sakibi i njenoj ćerki Senaidi…Nakon što sam prepoznao taj duboki zabrinuti glas, pitao sam Sakibu kako su ona i djevojčica, odgovorila je”Nismo dobro, Senaidu opet boli glava, a ni ja nisam dobro stalno sam u bolnici.” Zbog načina na koji je govorila pomislio sam u sebi, sve je ok, nije ništa ozbiljno. Rekla je da sam joj prošli put dao broj telefona i rekao da me zove ako im bude trebala pomoć, shvatio sam da zove zbog toga. Pitao sam: “kako vam mogu pomoći, recite mi konkretno šta vam treba” Odgovorila je “hrana” Neježio sam se, rekla je da bi bila sretna ako bih mogao pomoći u hrani…

Dragi prijatelji, znate dobro da prošla akcija ne bi bila uspješna da nije bilo Vas, zato ovu poruku šaljem odabranim ljudima za koje mislim da mogu pomoći, na bilo koji način, novcem, hranom, odjećom ili jednostavno proslijediti mail nekoj drugoj osobi za koju misli da konkretno može pomoći. Ja želim reći da ću svima koji budu htjeli pomoći biti dostupan, i da zajedničkim snagama možemo pokušati da ova djevojčica, u narednih par dana ima barem ono osnovno za život. Znam da to nije dugoročno rješenje ali ako neko zove i traži pomoć u hrani onda to nije igra…a sjetite se samo koliko puta bacimo višak hrane jer ne možemo sve pojesti…

Kilogram soli, ili litar ulja…neka svako da koliko može jer znam da ima dosta ljudi koji će ukoliko budu u mogućnosti pomoći da se zajedno izborimo za još jedan njihov iskreni osmijeh…”

Sakibi i Senaidi možete pomoći uplatom na račun:

INVESTICIONO-KOMERCIJALNA BANKA DD ZENICA
Transakcijski račun banke: Transakcijski racun banke: 134-010-0000000120
Broj računa: 40257929000
Muminović Sakiba

Reik Kurtalić: 061/345-453
Sakiba Muminović: 062/867-141

Izvještaj o akciji za iskreni osmijeh djevojčice iz Maglaja…
Subota 16.01.2009.

Dragi prijatelji, dobri ljudi…

Prije svega želim Vam se zahvaliti što ste mi omogućili da budem svijedok najiskrenijih osmijeha zaboravljenih porodica koje su odveć izgubile nadu…i što ste srušili predrasude koji drugi imaju o nama i govore da živimo u vremenu kad se okrećemo sebi i zatvaramo u svoje tvrdjave…Ponosan sam na Vas i ovu napaćenu Zemlju, ponosan sam što Vas mogu zvati prijatljima…

Prije nego predjem na kratak presjek ove humanitarne akcije «Za iskreni osmijeh djevojčice (Senaide) iz Maglaja…» htio bih podijeli sa vama to da cilj našeg odlaska u Maglaj nije bio pomoći ovoj porodici i vratiti se sa uspomenama, cilj nam je osim toga bio da dodjemo do informacija i lično se uvijerimo u stanje drugih porodica kojima je naša pomoć potrebna, nadam se i vjerujem da smo u tome uspjeli…

Pisaću onako kako se dan odvijao…

Nakon što smo i poslednje pakete posložili u Kombi koji nam je na moju molbu ustupio Kruh sv. Ante, jer se akciji odazvalo više ljudi nego sam očekivao, Amela, Djovani, Bojana i ja krenuli smo put Maglaja…
Sretni i nasmijani u iščekivanju radosti svih onih koje smo bili odlučni tog dana uz vašu pomoć učiniti radosnim.
Čim smo ušli u Maglaj zaustavili smo se i pozvali Asmira Smajića, čovjeka koji je na osnovu telefonskog razgovora uručio Sakibi i Senaidi drva na povjerenje. Svima onima koji ne znaju kod Sakibe i Senaide prije ove akcije zatečeno je 7kg brašna i malo drva…Nakon što smo mu isplatili 230KM, na našu molbu odveo nas je do porodice o kojoj nam je prethodnog dana govorio. Bila je to prva porodica kojoj smo izmamili osmijeh tog dana…ali svako ko nas poznaje da nas je u tom trenutku pogledao u oči znao bi da naši osmijesi nisu iskreni…dočekao nas je plač djece koja su mislila da smo došli da ih odvedemo.
Porodica Smajić živi u Jablanici kod Maglaja i ima 5 članova, nana koja nema nikakvih primanja i koja odgaja troje djece, kao i njihov otac koji ne radi nigjde a zaradjuje radeći u šumi, što nije dovoljno da prehrani ovu porodicu. Jedina primanja koja imaju jeste mala pomoć koju dobijaju na račun Elvisa, jer nema nijednog roditelja. Njihova majka je umrla nedavno…a Elvis (12) je njeno najstarije djete koje je ona dovela, nakon što se ponovo udala…dakle Elvis je dijete koje ne pripada ovoj porodici ali ga oni ne žele dati nikome. Elvis je odličan učenik i ima sve petice, čak i iz engleskog kaže nana Fahira za unuka koji nije njen a kao da jeste. Sve je odisalo na tugu i iz svake pukotine na zidu poput promahe naziralo se siromaštvo. Elvis, Džemal (11) i Alma (9) nakon što su se uvjerili da ih nećemo odvesti skupili su se pored nas sretni jer smo tu iako nas ne znaju, dovoljno je bilo to što smo im uputili osmijeh gledali su nas sa nekom neopisivom ljepotom, pred kojom sam mogao samo spustiti pogled i stiditi se… jer boljelo me saznanje da su ova djeca gladna, a ipak odgojena i sa manirima, dostojanstvena i ponosna poput naše napaćene zemlje…Porodici Smajić uručena su dva paketa hrane, paket higijenskih proizvoda,  školskog pribora i koverta sa novčanom pomoći u iznosu od 200KM.
Nakon što su nas ovi mališani ispratili do kombija krenuli smo put Omerdinog polja, izbjegličkog naselja kod Maglaja u kojem je ostalo još samo 6 porodica…
Melisa nas je čekala na vratima montažne kućice u kojoj su živjele majka i ćerka…zbog kojih je ova akcija pokrenuta. Ubrzo su se pojavile i one…nasmijane, blijede, radosne…umorne…Saopštili smo Sakibi i Senaidi da smo tu radi njih i da im donosimo pomoć ali da želimo da obidjemo i ostale porodice u komšiluku. Zatražili smo pomoć od Senaide da nas uputi. I krenuli smo redom…
Pozvonili smo na vrata porodice Pašić, Adisa, majka dvoje djece od 5 i 1,5 godinu otvorila nam je vrata. Nakon što smo je upitali kako žive, odgovorila je da im je bilo jako teško ali da joj je sada muž u Hrvatskoj i da tamo radi jer u Maglaju nije mogao da nadje posao duže vrijeme. Morao je da ide u drugu zemlju jer nije dobio priliku u svojoj. Ubrzo se pojavio i Jasmin dječačić koji je prinudjen odrastati bez oca, i ako ga ima. Širio je ruke prema meni i ako me ne poznaje…mogao sam i sam osjetiti želju koju je ovo djete imalo za ocem. Jednom će kad odraste shvatiti očevu žrtvu. Porodici Pašić uručen je paket hrane, prašak za veš i koverta sa novčanom pomoći u iznosu od 50KM.
Krenuli smo dalje. Nakon što smo pokucali na vrata još jedne montažne kućice pojavila se starica po imenu Zumra…Pitala je ko vam je rekao za mene i počela plakati… rekla nam je da udjemo i da nam se zahvaljuje što smo tu, jer već dugo niko nije došao da je posjeti. Pitao sam je ima li djece, odgovorila je da nema…i nastavila kroz jecaje «bisere» kupiti u maramicu…Pitali smo je ima li dovoljno novca za lijekove, odgovorila je da ne može kupiti sve što joj treba ali da je zahvalna Bogu i na ovome što ima. «teško je sine potucati se po tudjim kućama…kad te starost stigne…nego imam jedan veliki problem, devet hadzova da obavite veći sevap ćete zaraditi ako mi to pomognete.» Zabrinuto smo je gledali…Starica Zumra nam je ispričala da ima pastorku koja joj neda mira i koja je maltretira, zbog zemlje koju je naslijedila od svog muža. Nadju je gdje god da se smijesti…zvižde joj pod prozor i bacaju plin. Ovom prilikom molim sve ljude koji mogu da pomognu u ovom slučaju. Nana Zumra nije bolesna i jako je svjesna svega što govori, dala nam je i imena pastorke i njenog muža. Molim Vas da nas svi oni koji bi mogli pomoći u ovom sluačju kontaktiraju. Jer bili smo svjedoci velikog bola kojeg ova starica nosi na duši, jer joj žele oteti jedinu imovinu. Nani Zumri Bradarić uručen je paket hrane, prašak za veš i koverta sa novčanom pomoći u iznosu od 100KM.
Nakon što smo pokucali na slijedeća vrata dočekala nas je porodica Bilić, muž i žena koji ne rade nigdje i imaju dvoje djece Ervina(10) i Lamiju (4,5) a koji su dobili rješenje da napuste ovu montažnu kućicu i da izadju napolje. Ovaj čovjek je radio u Sabix-u i dobio je otkaz jer firma nije imala dovoljno sretstava za plaćanje radnika. Ervin je odličan učenik i ide i u muzičku školu. Ovaj dječak ima sve petice i najljepšim zvucima harmonike uljepšava selotjepom zalijepljene prozore u njihovom siromašnom domu.. Dok smo sjedili i vadili poklone dječak je počeo da plače, pitali smo ga zbog čega, odgoviro je da mu je prije par dana bio rodjendan i da mu niko nije došao, rekli smo: «jesmo mi samo smo malo zakasnili», nakon čega su se suze pretvorile u iskreni smješak. Apel svima koji mogu pomoći ovoj porodici da ih ne izbace na ulicu. Ne mogu sakriti oduševljenje sa kojom su nas radošću i nevjericom ovi ljudi dočekali. I moram istaći to da je ova porodica i pored svih teškoća sa kojima se bore kako bi svoju djecu izveli na pravi put žive svoju bajku, oni su dokaz da ljudi i u nemaštini treba da se vole i podržavaju, jer samo tako biće lakše preživjeti ovaj surovi život koji ih je zadesio… Porodici Bilić uručen je paket hrane, higijenskih potrepština jedan školski pribor i novčana pomoć u iznosu od 100KM.
Otvorili smo i slijedeća vrata…Na vratima nas je dočekao dječak Haris čiji su roditelji otišli da obidju sestru. U porodici Gračić ne radi niko. U jednom uglu sobice, stajala je štaka, upisao sam Harisa čija je…odgovorio je: «mog oca stradao je u šumi»…Tražio sam mu broj i nazvao njegovog oca. Javio mi se Nijaz. Pitao sam ga da li on i supruga rade odgovorio je: «Ne». Nakon što sam mu saopštio da ćemo mu u koverti ostaviti 100KM imao sam osjećaj da je pomislio da se radi o skrvenoj kameri. Nijemo je završio telefonski razgovor. Porodica Gračić dobila je paket hrane, prašak za veš i novčanu pomoć u iznosu od 100KM.
I poslednja vrata na koja smo pokucali prije nego udjosmo u kućicu onih zbog kojih smo bili tu, bila je starica Šaha…Još me prati njen osmijeh kada smo je pitali kako ću napisati njeno ime i prezime…odgovorila je piši Šaha dosta ti je…Ova starica živi u nevjerovatnim uslovima svugdje po stanu je smeće, nemoćna starica, posebna, ima neki iskrivljeni osmijeh koji ranjava jer svi koji ostanu sami i zaboravljeni moraju imati šansu da im neko uputi lijepu riječ ako ništa…a ona je očito nije imala dugo…ni od svoje djece koja ne postoje…ni od ljudi koji se i ako je tu i postoji trude da je zaborave. Ovoj Nani smo dali paket hrane i prašak, a ostao mi je samo jedan teret na duši hoće li imati snage otvoriti sok, mlijeko ili bilo šta drugo iz ovog paketa, hoće li joj imati ko skuhati supu…
I konačno stigosmo u siromašni dom izmučene porodice Muminović. Iza kućice bila su smještena drva, sada više nisu morale strijepiti zbog hladnoće…Pustili smo slabašnim Sakibinim rukama da unose pakete hrane, odjeće, obuće, higijenskih proizvoda, školskog pribora itd…jer smo vidjeli da uživa u tome, i ako je bila slaba željela je da pomogne nismo joj željeli uskratiti to zadovoljstvno. Naravno svi smo pritekli u pomoć i za kratko vrijeme zatrpali pola sobe. Bilo je zadovoljstvo gledati ih sretne i nasmijane, sav naš trud bio je nagradjen radošću koju smo vidjeli u njihovim suznim očima. Senaida je skakutala noseći svoje poklone i nestrpljivo, pomalo stidljivo ali sa onom najljepšom dječijom radošću zavirivala u paketiće. Zamišljene i srećne, na trenutak odsutne jer šta kad se ovaj san završi, nekako su  zračile tom dječijom radošću bez razlike i majka i ćerka…Tokom ove akcije za ovu porodicu čuli su ljudi i iz drugih gradova koji su na sličan način prikupili i donirali pomoć. Zbog čega smo se odlučili podijeli nešto novca i ostalim porodicama koji jedva preživljavaju. Sakibi i Senaidi smo osim navedene pomoći u drvima, hrani, higijenskim proizvodima, odjeći i obući donirali iznos od 250KM što će sa novčanom pomoći koju je dobila iz Zenice i Visokog biti dovoljno za skroman život i pretrage u narednom periodu. Takodje nam se javila i jedna gospodja iz Amerike koja je dala svoj skromni doprinos preko svog rodjaka iz Maglaja koji je vlasnik pekare u Maglaju te je Sakibi i Senaidi obećao hljeb svaki dan. I tako mi požurismo da stignemo u Sarajevo, a Sakiba i Senaida da raspakuju svoje poklone kojim smo ih svi zajedno darovali…
Po povratku u Sarajevo našli smo se sa djevojkom Suadom koja je željela biti dio ovog posebnog dana i odmah se zaputili prema Trgu Heroja u Hrasnom gdje nas je čekala jedna porodica kojoj hitno treba naša pomoć. Priča je počela ovako…Dok sam prikupljao hranu u autu, primjetio sam kako jedan starac danima ulazi u obližnju mesaru i uvijek izlazi praznih ruku, sačekao sam da izadje i pitao mesara šta zna o tom čovjeku i da li je gladan. Odgovorio je da on samo tako izgleda ali da ima penziju 350 eura, bilo mije lakše. U tom momentu ušla je jedna žena i mesar je pokazujući na nju rekao da ona nema šta da jede. Budući da je jedna moja prijateljica donirala hranu koja nije mogla dugo stajati pomislio sam da bi bilo dobro dati je nekome kome je potrebna a ko će je odmah iskoristiti. I polako smo došli do auta odakle sam uzeo kesu hrane i dao joj. Počela je da mi priča svoju tužnu životnu priču, u koju smo se po povratku uvjerili.Ukinuli su joj kućnu njegu od koje je živjela…ostala joj je socijalna pomoć. Živi sa ćerkom koja ima artritis i unukom. Njena ćerka nema dovoljno novca za osnovnu terapiju, a bolest je već napala pluća. Pošto poznajem jednu osobu koja boluje od iste bolesti znam da bez terapije ovo oboljenje može dovesti do potrebe za invalidskim kolicima. I pored toga ova porodica ne želi da se javno govori o njima. Stoga ću reći samo inicijale majke koja boluje od šećerne bolesti. S-G. M. I da žive u Hrasnom. Želim samo napomenuti da oboljeli od artritisa ne smiju dolaziti u kontakt sa hladnom vodom a ova žena nema ni bojler ni tuš ni mašinu za pranje veša u što sam se lično uvjerio. Samo ne znam kako pomoći nekome ko ne želi da se o njemu govori. Njen sin koji ide u prvi razred srednje ne želi da u njegovoj školi niti njegovi drugovi znaju u kakvoj se situaciji nalazi. Ukoliko neko ima ideju kako pomoći ovoj porodici bilo bi lijepo da je podijeli sa nama. Porodici S. Donirali smo paket kafe i 50KM.
I na kraju ostali su «Biseri», sedmoro posebne dječice koji žive sa majkom u nevjerovatnim uslovima. U tršnoj kućici na Kovačima, u mraku i vlazi žive ovi mališani…sve ljepše od ljepšeg…Pozvali smo ih da izadju…Slikali smo se i ubrzo ih pozvali da nam pomognu da iznesemo pakete hrane i higijenskih potrepština. Njih treba upoznati da bi znali o čemu govorim jer ne mogu opisati taj osjećaj kad su mi u blizini…jednostavno su poput cvijeća iz  najljepše bašte…ponosni na vjetru što ih lomi…a sretni kad ih neko sa malo vode zalije…Porodici Malagić koja živi na Kovačima u Sarajevu donirali smo paket hrane i hgijenskih potreština u iznosu od 120KM.

Želim se zahvaliti:

Humanitarno-kreativnoj organizaciji «Kruh sv.Ante», jer su nam obezbjedili prevoz, i donirali paket hrane, higijneskih potrepština, i školskog pribora,
Udruženju «Dobro» i njegovim članovima na nesebičnoj podršci i objavljivanju priče na stranici www.dobro.ba,
Udruženju «djeca», čiji su članovi pružili iskrenu podršku i za kratko vrijeme prikupili veće količine hrane, higijenskih potrepština i novca.
Članovima udruženja «Infohouse» na iskrenoj podršci,
Firmi «CT SARTRANS» d.o.o. na skromnoj ali izuzetno bitnoj novčanoj pomoći.
Sprofondu i naravno svim mojim prijateljima, altruistima, gradjanima Sarajeva, Visokog, Maglaja, koji su pomagali na različite načine i omogućili da danas na ovim slikama možemo vidjeti iskrene osmijehe dječice, starica i ljudi koji su za nama ostali mašući i ne vjerujući rodjenim očima da smo im uručili za nas tako male a za njih jako važne darove. Sakiba i Senaida biće mirne jedan period ali svakako za njih moramo obezbjediti neki vid kontinuirane pomoći, stoga molim sve dobre ljude da to imaju u vidu.
Svi koji budu željeli detaljan spisak imena ljudi koji su pomagali mogu me kontaktirati.
Ja samo mogu izraziti zadovoljstvo i reći da sam presretan jer smo raskriljenim pticama na tren vratili krila i pustili ih da lete unutar azurne svjetlosti savršenog kruga dobrote… koja nas jača dok isprepletanih ruku svjedočimo o radosti onih koji su odavno izgubili vjeru da bi neko mogao da im uputi toplu riječ i da snagu za nova jutra…

piše: Reik Kurtalić